• Croatian Aviation

(VAŠE PRIČE) Iz Zagreba u Južnu Koreju, Vijetnam i Tajland

S obzirom na to da svaku zimu putujem u Aziju, kratko bi se osvrnuo na putovanje s početka 2019 godine. Tada sam posjetio najviše lokacija u jednoj godini. Prethodna putovanja sam po dva puta išao s Qatarom i Emiratesom, jednom China Airlinesom, pa je na red došao Turkish Airlines. Dodatan motiv za odabir Turkisha bio mi je i to što se te godine zatvarao Ataturk, pa sam htio barem jednom probati transfer preko njega prije nego što ode u povijest za putnički promet. Kartu za let kupio sam par mjeseci prije putovanja, i u trenutku kupnje bila je najpovoljniji odabir za multicity kombinaciju koju sam imao, tako da odabir Turkisha ipak nije bio samo zbog Ataturka.

ZAGREB (ZAG) – ISTANBUL (ISL) – SEOUL (ICN)

Prvi let iz Zagreba za Istanbul bio je jutarnji TK1054. S obzirom na to da uvijek preferiram dosta raniji dolazak u zračnu luku, bio sam među prvim putnicima koji su se prijavili na let. Prijava, security i imigracija su sve skupa trajali 15ak minuta tako da je ostalo više nego dovoljno vremena za kavu u Caffe Nero. Ukrcaj je protekao bez komplikacija, jednako brzo kao i sve ostalo u Zagrebu.

Na letu je inicijalno bio planiran A321 ali je ipak na kraju zamijenjen sa A319 (TC-JLV) koji je bio potpuno popunjen. Radi se o jednoj od starijih letjelica u floti Turkisha te IFE nije bio dostupan. Let do Istanbula trajao je malo više od sat vremena i bio je prilično ugodan i bez turbulencija. Za posluženi doručak sam odabrao opciju sa burekom i prilogom. Posada je bila prilično uslužna i imam samo pohvale za njihovu uslugu te kvalitetu poslužene hrane. Slijetanje u Istanbul je bilo sa istočne strane tako da smo s odličnim pogledom preletjeli cijeli grad i konačno došli na Ataturk.

Na Ataturku sam imao oko 6 sati pauze i do trenutka ulaska u terminal nisam bio siguran hoću li to vrijeme provesti u nekom od loungeova ili vani. Međutim vrlo brzo sam se uvjerio koliko je promet na Ataturku prerastao kapacitete, tako da sam prvom prilikom pronašao najbliži lounge i tamo proveo vrijeme do sljedećeg leta.

Doručak na letu TK iz Zagreba

Što se tiče izgleda samog loungea, ne mogu reći da me oborio s nogu, međutim treba uzeti u obzir da se pred zatvaranje terminala tamo sigurno ništa nije ulagalo. Ipak ponuda hrane i pića je bila dobra, internet je bio stabilan tako da sam uspio obaviti i nešto posla. Cijena ulaska je bila oko 350kn, ali u usporedbi s potencijalnim višesatnim stajanjem na nogama bez mogućnosti odmora u ostatku terminala, to je definitivno bila sitnica.


Let za Seoul bio je po rasporedu u 18:35. Prostor čekaonice pred ukrcavanje bio je prilično skučen i mislim da je više od polovice putnika bilo na nogama ili sjedilo na podu. Osoblje Turkisha svakome je pregledavalo dokumente za ulazak u Južnu Koreju. Doduše, nisu svi baš bili potpuno informirani tako da sam ih par minuta uvjeravao da mi ipak ne treba viza za ulazak i da mogu slobodno putovati s HR putovnicom.

A330 prije ukrcaja za Seul

Unatoč gužvi na terminalu, ukrcaj je protekao u nekoliko grupa bez većih problema, kao i prvi let – ovaj je također bio popunjen do zadnjeg mjesta. Na letu je planirano bio A330-300 (TC-JOF) kapaciteta 289 putnika. Ovaj put za promjenu, jedna od novijih letjelica iz Turkish flote, tada stara samo 3 godine. Odlična sjedala, više nego responzivan IFE i 2-4-2 konfiguracija sjedala je nešto što ću svaki put rado odabrati.

Nedugo nakon polaska poslužena je večera i nakon toga su ugašena svjetla u kabini, što je većina putnika iskoristila za spavanje. Ja sam većinu vremena odlučio potrošiti na gledanje filmova i tek kraći „nap“ prije doručka. Unatoč ugašenim svjetlima, stjuardese su bile stalno prisutne u blizini i na usluzi u kratkom roku.


S obzirom na to da smo putovali na istok, jutro iznad južne Mongolije i Kine došlo je vrlo brzo. Tada je poslužen ukusan doručak i jutarnja kava s pogledom na Peking. Prilično brzo je prošao i ostatak puta do Seoula. Slijetanje na Incheon bilo je malo prije podne po lokalnom vremenu, nakon 10ak sati leta. Tada je uslijedilo ne predugo čekanje na imigraciji, preuzimanje prtljage i odlazak u Seoul. Sve skupa, trebalo je preko sat vremena dok sam preuzeo kofer sa belta. Spomenuo bih i borbu sa (iznenađujuće) nimalo user friendly korejskim bankomatima i konačno preuzimanje neke gotovine za svakodnevne potrebe.

Od Incheon zračne luke do Seoula ima otprilike 50km. Za taj put odabrao sam prigradski vlak (AREX) koji prolazi većinom ključnih lokacija u gradu te je lako isplanirati presjedanje na bilo koju metro liniju. Na zapadnom ulasku u grad AREX linija prolazi i Gimpo zračnom lukom. Za otprilike dva sata putovanja AREXom i metroom konačno sam došao do svog smještaja u Hongdae dijelu grada. Presjedanje sa AREXa na kružnu metro liniju 2 obavio sam na stanici Hongik University gdje me je dočekala reklama Korean Aira za Hrvatsku.

Tjedan dana u Seoulu prošlo je prilično brzo s obzirom da sam vrijeme kombinirao za razgledavanje i online posao. Od zanimljivijih stvari koje sam posjetio izdvojio bih Gyeongbokgung palaču, Sungnyemun Gate, Bukchon Hanok, šetnju Namsan brdom i obilazak istoimenog tornja na vrhu te još mnoge malo manje tradicionalne stvari kao što su četvrt Gangnam, Lotte centar i brojni shopping mallovi. Posebno me se dojmilo uređenje javnog prijevoza i općenito funkcioniranje grada te veličine, mnogobrojni 0-24 barovi, restorani i prije svega pristupačni ljudi.

Predzadnji dan otišao sam na izlet u demilitariziranu zonu (DMZ) na granici sa Sjevernom Korejom. Išli smo jednim autobusom kao organizirana grupa. Od Seoula do ulaska u DMZ potrebno je oko sat vremena vožnje te je na ulasku u zonu potrebno predočiti i putovnicu. Nakon toga slijedi nekoliko sati obilaska najvažnijih lokacija. Korištenje fotoaparata strogo je zabranjeno, osim na točno određenim lokacijama, u suprotnom moguće su neugodnosti za cijelu grupu, tako da su se svi držali pravila.

Od važnijih lokacija posjeti se treći infiltracijski tunel koji je bio kopan od strane Sjeverne Koreje za potencijalnu invaziju na jug. Također posjeti se Dora promatračnica na crtu razgraničenja i Kaesong – grad koji je zadnjom promjenom granice nakon Korejskog rata postao dio Sjeverne Koreje. Zadnje zanimljivo mjesto je Dorasan - željeznička postaja koja je ujedno i posljednja postaja na južnoj strani prije granice. Sljedeća postaja na sjevernoj strani je mjesto Panmunjom, poznato po sastanku Kim Jong Una i Moona.

SEOUL (ICN) – BANGKOK (DMK)

Nakon prilično zanimljivog perioda u Seoulu i okolici, došlo je vrijeme za odlazak u toplije krajeve. Sljedeći let bio je za Bangkok DMK. Za ovu relaciju, postojao je izbor više dnevnih letova, a prvenstveno zbog cijene odabrao sam letjeti s LCC prijevoznikom Thai AirAsia X. Inače AirAsia X je dio AirAsia grupe, s tim što oni obavljaju većinom long haul letove, dok je AirAsia zadužena za kraće regionalne letove po većem dijelu Azije.


Vezano za moj let XJ703, polijetanje iz Incheona bilo je malo iza ponoći, dolazak u Bangkok rano ujutro – pravi „red eye flight“ u svakom smislu te riječi. Što se tiče Incheon zračne luke ovaj put iz perspektive odlazaka, sve je proteklo prilično intuitivno kako sam i očekivao. AirAsia X je tada imala let sa „satellite“ dijela terminala do kojeg se dolazi podzemnim airport people moverom, i taj transfer je ipak uzeo malo više vremena.

Tip zrakoplova opet je bio A330-300, jedini koji koristi AirAsia X. Kabina je konfigurirana u rasporedu 3-3-3, te je za razliku od Turkish A330-300 širina sjedala i ukupna udobnost kabine očekivano neusporedivo lošija. Ukupan kapacitet je 377 putnika. Obrok i prtljaga opcionalni su uz nadoplatu. Za let od otprilike 5h trajanja, ukupna cijena izašla je otprilike 200€, što smatram prilično jeftinim iznosom. Let je bio potpuno popunjen, većinom Korejskim turistima koji su kao i ja išli na tajlandsko sunce. Usluga na letu je u principu nepostojeća očekivano za LCC. Nakon poslužene večere gase se svjetla u kabini, te stjuardese više nisam ni vidio do neposredno pred slijetanje.

Sletjeli smo na vrijeme na Don Mueang zračnu luku (DMK), koja je ujedno i AirAsia hub. Inače, to je starija zračna luka u Bangkoku te je nosila IATA kod BKK do 2006. godine i otvaranja nove Suvarnabhumi zračne luke. Trenutno je po prometu druga zračna luka u Bangkoku (i Tajlandu) te je uz AirAsiu hub ThaiLionu i NokAiru, također LCC prijevoznicima. Trenutno još uvijek ne postoji direktna željeznička veza između DMK i centra grada ali se očekuje da će se dogodine konačno otvoriti. Do tada, taxi je daleko najpristupačnije prijevozno sredstvo do grada, kako cijenom (10ak € do grada) tako i vremenski.


Većinu boravka u Bangkoku iskoristio sam za konzumaciju dobre hrane, poneki izlazak, posao i druženje s ekipom iz Hrvatske koja mi se pridružila. Obišli smo tadašnji najviši toranj u Bangkoku, King Power Mahanakhon – prilično zanimljivo iskustvo, odličan pogled na grad, šetnja staklom iznad 314m visine i piće u skybaru. Također, u kompleksu se nalazi duty free shop tako da valja pripremiti novčanike.

Smještaj sam rezervirao putem Airbnb servisa jer ponuda je odlična. Mnoštvo je stanova različitog cjenovnog ranga a većina ih se nalazi u kompleksima koji imaju vlastiti dućan, teretanu, parking, bazen, zaštitare i sl, što je za Bangkok normalna stvar. Odabrao sam smještaj u OnNut dijelu nedaleko od Sukhumvit avenije, i još važnije nedaleko od BTS stanice. Iako je po svim gradovima slične veličine dobro biti što bliže metro stanici, u Bangkoku to posebno dolazi do izražaja jer pješačenje po vrućinama ili korištenje njihovih autobusa nije baš zabavno.

Inače se o Bangkoku ne treba trošiti previše riječi. Za one koji ga nisu posjetili, svakako preporuka da ga čim prije stave u kalendar i uvjere se zašto je najposjećeniji grad u svijetu i zašto ga najviše „expata“ odabire za život.

Iz višegodišnjeg iskustva izdvojio bi odličnu ponudu smještaja, vrhunskih restorana svih mogućih kuhinja a ujedno i brojne ulične tržnice s domaćom hranom, odličan noćni život, pristupačne ljude, kako domaće tako i mnoge strance koji tamo žive u velikom broju, definitivno najbolju ponudu rooftop barova koji su na svakom većem neboderu, relativno jeftine troškove u usporedbi s Europom. Također, jedno od glavnih aduta Bangkoka je i shopping, od brojnih ogromnih mallova (Central World Rama 9, Pratunam, Terminal 21, MBK, Siam Centar, IconSiam, Central West Gate,…) do brojnih tržnica na kojima se može nabaviti baš sve što vam treba i ne treba u životu (Chatuchak Market, JJ Market, Train Night Market Ratchada,…).


Od malo manje dobrih stvari, mnogima se opravdano neće svidjeti ogromna količina smoga i vrućina, prilično kaotičan promet u kojemu pješački prijelazi postoje više formalno nego ih se poštuje. Nogostup na mnogim lokacijama uopće ne postoji, nego se pješači uz ceste prepune automobila i motocikala. Također na živce mogu ići i grebatori za novac na razvikanim lokacijama, tako da se treba dobro informirati prije obilaska. Od glavnih turističkih atrakcija za početnike, svakako obići Wat Arun, Grand Palace, Chinatown i isprobati vožnju rijekom Chao Phraya.


Zanimljivost za one koji nisu znali, Bangkok posjeduje najduže službeno ime na svijetu „Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Ayuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit“ o kojem postoji i pjesma koju mnogi Tajlanđani znaju napamet.

BANGKOK (DMK) – NAKHON SI THAMMARAT (NST) / SURAT THANI (URT) – BANGKOK (DMK)

Nakon Bangkoka, odluka o destinaciji na jugu Tajlanda pala je na otok Samui. Od Bangkoka do Samuia moguće je doći na više načina. Najjednostavnije je letom sa Suvarnabhumi zračne luke (BKK) direktno na otok (USM). Alternativa je letjeti do Suratthanija ili Nakhon Si Thammarta koji su na obali, te onda ostatak puta „odraditi“ autobusom i trajektom. Prvi način je skuplji otprilike 4 puta nego alternative, tako da je moj odabir tu godinu bila alternativa, koju koristi više nego značajan postotak putnika na otok. Autobus ili vlak od Bangkoka do juga ne mogu komentirati jer nisam probao, ipak je to za veće avanturiste nego što sam ja.


AirAsia kao i NokAir nude mogućnost kupnje jedinstvene karte (avion+autobus+trajekt) do otoka, tako da se o transferima ne treba previše razmišljati. Terminal u Nakhon Si Thammaratu nema aviomostove i sve skupa ima jedan belt za prtljagu pa nije potrebno neko posebno snalaženje, i cijeli proces traje jako kratko. Nakon izlaska s terminala, odmah ispred čeka autobus za luku Donsak iz koje trajekt plovi do Samuia. Cijeli put od Bangkoka do otoka preko kopna traje 5-6h ovisno o duljini presjedanja na trajekt.


Prema jugu sam letio AirAsia letom FD3184, Bangkok Don Mueang (DMK) – Nakhon Si Thammarat (NST), A320 (HS-ABR). Na povratak u Bangkok sam išao iz Suratthanija (URT) do Don Mueanga letom FD3240, također A320 (HS-BBP). Suratthani zračna luka je slične veličine kao i NST, s tim da ima nekoliko aviomostova. Ali i dalje je sve prilično jednostavno i postupak prijave i boardinga je trivijalan.

Koh Samui sam iskoristio za malo odmora od grada i godišnji odmor, također uz dobru ekipu iz Hrvatske. Kao i drugi dijelovi Tajlanda, za prijevoz je preporučeno iznajmiti skuter koji je povoljan i iznajmljuje se doslovno na svakom koraku. Što se tiče smještaja, široka je ponuda za svakoga, od budgeta do najvećeg luksuza uz plaže ili čak na mini otocima. Moj odabir bila je kuća koja se ne nalazi uz glavne prometnice tako je bilo dovoljno tišine i brzog interneta.


Nakon tjedan dana Samuia vratio sam se u Bangkok i počeo se pripremati za odlazak u Vijetnam.


BANGKOK (DMK) – HANOI (HAN) - HO CHI MINH CITY (SGN) – BANGKOK (DMK)

Let za Hanoi bio je opet AirAsiom, FD642 DMK-HAN, A320 (HS-BBE). Na Don Mueangu međunarodni i domaći promet odvojen je u dva susjedna terminala. Moj let ovaj put je ukrcaj imao autobusima a ne aviomostom. S obzirom na to da se za više letova čeka u istoj čekaonici, mnogi nisu imali gdje sjesti, uključujući i mene. Ukrcaj je bio na vrijeme i nakon kratkog taksiranja smo poletjeli. Usluga na letu je bila kao i za domaće AirAsia letove. Oni koji su platili obrok budu posluženi neposredno nakon uzlijetanja, a nakon toga slijedi predstavljanje duty free ponude.

Nakon otprilike sat i pol vremena sletjeli smo u smogoviti i vlažni Hanoi, a takav je na žalost ostao do zadnjeg dana mog boravka. Nakon slijetanja, trebalo je proći prilično spor i dosadan postupak ulaska u Vijetnam. Iako se viza prethodno kupi online putem, potrebno je opet napraviti prijavu za te čekati dok službenici ne obave ručni dio posla s papirologijom i konačno tu vizu ne isprintaju u putovnicu. Dakle 2 čekanja samo za vizu u priličnoj gužvi, nije baš nešto što poželiš na dolasku. Zračna luka u Hanoiu udaljena je 25km od centra, i najjednostavniji način za doći u grad je taxijem. Cijena je prilično varijabilna, ovisno o pregovaračkim sposobnostima i volji nakon cijele procedure ulaska u državu.


Javni prijevoz u Hanoiju održava se brojnim autobusnim linijama. Metro je još uvijek bio u izgradnji i prilično je potreban s obzirom na višemilijunsko stanovništvo i kaotičan promet u kojemu se jedva poštuje crveno svjetlo na semaforu. Jedan od izazova za pješaka je prelazak ceste, jer pothodnici ne postoje a cestom praktički non-stop ide stotine motocikala koji ne staju osim ako im ne skočiš pred kotač. Najbolji način za kretanje po gradu je taxi motor koji se naruči preko aplikacije grab, što koriste i domaći i stranci u velikom broju.

Iako blizu Tajlanda, Vijetnam je ipak dosta drugačija država. Puno više se vidi utjecaj Europe po stilu građenja, infrastrukturi, a i po prehrani. Također na svakom koraku postoje kafići, čak i više nego po Hrvatskoj. Izbor kave je odličan i s tim teško da će itko imati problema. Izbor hrane ipak nije baš dobar kao u Tajlandu, barem po mom iskustvu.


Od zanimljivosti u Hanoiu izdvojio bih cijeli stari dio grada kao prilično slikovit i prepun slikopisnih dućana i ugostiteljskih objekata, suvenirnica, restorana. Tu je i famozni „train street“ gdje se uz željeznicu nalaze većinom mali štekati uz koje mnogobrojni turisti piju kavu i grickaju kikiriki čekajući da im se posreći prolaz jednog od par dnevnih vlakova. Uz Hoan Kiem jezero i Tran Quoc pagodu rekao bi da je to najslikovitije mjesto u gradu. Na žalost, zbog malo više posla i vremenskih neprilika, nisam našao vremena za otići do obale i famoznog Halong zaljeva.

Nakon tjedan dana u Hanoiu otišao sam u Ho Chi Minh City. Odabrao sam let Vietnam Airlinesom, i zbog pristupačne cijene i znatiželje prema novom prijevozniku s kojim prethodno nisam išao. Ponuda domaćih letova u Vijetnamu je nevjerojatna, a pogotovo između Hanoia i Ho Chi Ming Citya, što je jedna od najprometnijih domaćih linija na svijetu, s preko 50 dnevnih letova. Na mom letu (VN267) bio je A350 VN-A888 kapaciteta 305 putnika. Prijava na let je bila prilično jednostavna bez dužeg čekanja, većina šaltera za prijavu bilo je rezervirano za Vietnam Airlines koji u Hanoiu i Ho Chi Minh Cityu ima glavne hubove. Ponuda u zračnoj luci Noi Bai je prilično skromna, ali sve ostalo bitno za putovanje je korektno, od čistoće, jednostavnosti oznaka, interneta te informiranog osoblja koje dobro priča engleski.

Nakon nešto manje od dva sata leta došao sam u Ho Chi Minh City. Popunjenost kabine nije bila nešto posebna, pa sam imao više prostora za ugodan let i šetnju u odličnom i tihom A350. Iako se često uspoređuje sa B787, po mom mišljenju nikako ne mogu u istu rečenicu. Iako u većini slučajeva imaju istu economy konfiguraciju 3-3-3, veća širina sjedala i visina kabine definitivno daju prednost Airbusu. Usluga na letu bila je prosječna, poslužena je manja večera i piće po odabiru, za domaći let te udaljenosti više nego dovoljno. Nadam se da ću se uskoro opet susresti s nekim A350 na nekom malo dužem letu, definitivno je na mene ostavio najbolji dojam od svih letova ne samo tu godinu.

Ho Chi Minh City kao grad definitivno ima drugačiju „vibru“ od Hanoia iako su po mnogočemu usporedivi, a po veličini su praktički isti. Glavna stvar koja je karakteristična očito za cijeli Vijetnam i tu je ista – promet i brojni kafići po ulici. Kao i u Hanoiu, ni Ho Chi Minh City nema metro te su u izgradnji bile 2 linije, rekao bih u završnoj fazi. Vremenski uvjeti su bili značajno drugačiji, od dugog rukava u Hanoiu, ovdje je praktički isti osjećaj vrućine kao i u Bangkoku. Nije ni čudo s obzirom da se radi ipak o 1000km razlike.

Najupečatljiviji dojam, zasigurno ne samo meni, ostavio je muzej ratnih ostataka Vijetnamskog rata. Koncipiran je tako da je svaki kat muzeja određen tematski, od oružja, ratnih dokumenata, do opisa najgorih stradavanja kemijskim oružjem – ovaj dio definitivno nije za svačiji želudac. Prostor ispred muzeja popunjen je raznim letjelicama, oklopnjacima, gusjeničarima i svim ostalim ratnim vozilima koji su sudjelovali u ratu.

Nakon dva tjedna u Vijetnamu vratio sam se u Bangkok. Opet sam letio AirAsiom HAN-DMK, FD655, praktički novi A32N (HS-BBY) pun do zadnjeg mjesta. Za razliku od A320, NEO ima jedan red više ali uz potpuno ista sjedala. Subjektivan dojam je da je NEO verzija ipak malo tiša nego “običan” A320. Ukrcaj u Ho Chi Minhu bio je uz manje kašnjenje zbog kasnijeg dolaska leta iz Bangkoka, ali na kraju smo u Bangkok ipak došli na vrijeme.


BANGKOK (BKK) – ISTANBUL (IST) – ZAGREB (ZAG)

Nakon više od dva mjeseca izbjegavanja zime u Hrvatskoj, došlo je vrijeme za povratak. Ovaj put letio sam s Bangkok Suvarnabhumi zračne luke. Za razliku od Don Mueang zračne luke, Suvarnabhumi je povezan direktnom željeznicom (ARL). Put od Phaya Thai ili Makkasan stanice traje otprilike pola sata, za cijenu od 1€.

Prijava na let na Suvarnabhumiju često zna trajati prilično dugo, pogotovo kad je sezona, tako da je svakako preporučeno na terminal doći dosta ranije. Opet sam letio Turkish Airlinesom koji je u isto vrijeme imao prijavu na 2 svoja leta prema Istanbulu, polijeću u otprilike sat vremena razmaka. Za razliku od prošlog putovanja Turkishem, u međuvremenu se otvorio novi terminal tako da me čekalo novo iskustvo transfera.


Ukrcavanje na Suvarnabhumiju bilo je na vrijeme, bez ikakvih zastoja. Prostori oko gateova su prostrani i uvijek se može naći prostor za sjesti. Taksiranje uvijek oduzme barem 15min, pogotovo na letove oko ponoć, jer tada kreće većina letova iz BKK prema zapadu. Sami let (TK65) do Istanbula trajao je otprilike 10h i na vrijeme (04:10) smo sletjeli, letio je A330-300 TC-JNR, pun skoro do zadnjeg mjesta.


Zadnji let na putovanju bio je za Zagreb. Imao sam otprilike 3 sata pauze da obavim transfer i prvi put razgledam novi terminal. Osim impresivnog izgleda i veličine terminala, funkcionalnost me se nije pretjerano dojmila. Velikim nedostatkom smatram to što ne postoji nikakav način prijevoza, tako da se transfer prilično lako pretvori u više od sat vremena hodanja, vjerujem mnogima i trčanja. S obzirom na to da se radi o najvećoj pojedinačnoj zgradi terminala u svijetu, nije mi baš jasno kako je donesena takva odluka u izgradnji. Dodatno, Internet nije bio funkcionalan, ali to mogu pripisati početnom uhodavanju, jer je par mjeseci poslije bio funkcionalan. Pohvalio bi izgled čekaonice koji su više nego dovoljno prostrane i djeluju prozračno zbog visokih stropova.

Na letu TK1053 za Zagreb ovaj put bio je A321 (TC-JRG) kapaciteta 194 putnika, popunjen preko 90%. Taksiranje prije polijetanja u Istanbulu bilo je iznenađujuće dugo i trajalo je barem 25-30min, svakako neugodno iznenađenje. Nadam se da je po ovom pitanju napravljeno poboljšanje nakon otvaranja nove piste nedavno. Usluga na letu je očekivano bila dobra, uz posluženi doručak i piće. Na MZLZ smo sletjeli na vrijeme u 8:15 i time je završila avantura Azije iz 2019 godine.


Autor teksta i fotografija: Marko Markota

Pretplati se i primaj tjedne novosti!

Sudjeluj

Pratite nas

Info

© Croatian Aviation 2021.