(VAŠE PRIČE) Iskustvo putovanja Norwegianom na long-haul linijama

Tijekom 2018. i 2019. godine imala sam prilike četiri puta letjeti zrakoplovom tipa Boeing 787 (poznatiji kao Dreamliner) skandinavskog niskotarifnog prijevoznika Norwegian. Kompanijom Norwegian sam letjela već prije po Europi te su mi bili u redu i htjela sam isprobati njihovu ponudu na long haul letovima prema SAD-u s obzirom da sam u zadnjih par godina nekoliko puta godišnje letjela za SAD.

Osim Norwegianom, dosad sam imala prilike letjeti za Sjevernu Ameriku Lufthansom, United Airlinesom, Air Franceom, Alitaliom i Delta Airlinesom. Razlika između tih nacionalnih prijevoznika i Norwegiana koja je kod mene presudila bila je veća fleksibilnost u kupnji karata, odnosno mogućnost da kupim dvije jednosmjerne karte s obzirom na to da nisam bila sigurna oko datuma povratka u Hrvatsku. Jednosmjerne karte su same po sebi skuplje, no kad bi se kupovala jednosmjerna karta za SAD s, primjerice Lufthansom, cijena bi bila bar 600 eura. Također, Norwegian je imao ponudu letova iz Zagreba i Splita preko nekoliko njihovih europskih hubova za daljnje letove prema SAD-u, poput Kopenhagena, Londona, Osla itd. Norwegian je kao i ostale niskotarifne kompanije imao opciju odabira što putnik želi imati uključeno na letu ili ne, ovisno o cijeni koju je spreman platiti.

Prvi let (DI7171) je bio u lipnju 2018. godine na relaciji London Gatwick (LGW) – Denver (DEN) te sam se već nakon tog prvog leta zaljubila u ovaj tip zrakoplova i željno iščekivala sljedeću priliku da ga opet odaberem kao prijevozno sredstvo. Do Londona sam doletjela tri dana ranije, Wizzairom iz Ljubljane Airbusom A321. Taj let je kasnio oko sat vremena u polasku, no na kraju se isplatilo – piloti su za nas nekoliko zainteresiranih dopustili da uđemo u pilotsku kabinu (jer smo već bili ukrcani u zrakoplov i čekali samo dozvolu za polijetanje), da sjednemo u pilotska sjedala i objašnjavali nam gdje je što, za što se upotrebljava i odgovarali na naša pitanja. Potpuno neočekivano, super iskustvo! Kartu za let Norwegiana rezervirala sam 3 tjedna prije polaska i platila sam je 300 eura kao Lowfare opciju te je ta cijena uključila meni od 35 eura (to kasnije nisam radila jer je trošak). Imala sam uključenu ručnu prtljagu do 10 kg, no težila je preko 12 kg i gospođa na šalteru mi nije za to prigovorila nego je rekla da je u redu. Iskoristila sam svoju Diners Club karticu za ulazak u Lounge. Izbor u loungeu je bio odličan te sam se naredne godine opet odlučila za isto. Boarding je nešto sitno kasnio (do pola sata), a svaki put na letovima za Ameriku je bio po grupama. Kasniji pushback i take-off se letom nadoknadio pa smo na destinaciju došli i ranije.

Zrakoplov je bio izrazito čist i udoban, sretna sam bila jer je sjedalo imalo stvarno dosta mjesta što je meni kao visokoj osobi bitno. Uhvatila sam sjedalo do prozora, a na sjedalima su nas čekali dekica i slušalice. Osoblje je bilo pristupačno i nije previše gnjavilo raznim promocijama kao što sam imala prilike vidjeti na letovima drugih niskotarifnih kompanija poput EasyJet-a i Spirit Airlinesa. Svaki putnik imao je vlastiti LCD ekran na sjedalu ispred sa zadovoljavajućom ponudom filmova i ostalog multimedijalnog sadržaja poput onog za djecu, muzike, mogućnosti praćenja leta na mapi te pogleda iz aviona iz različitih kutova. Ekrani su kao i cijeli zrakoplov uvijek bili čisti i dobro funkcionirali, a temperatura u avionu je bila ugodna, no na granici s hladnim.


In-flight duty free shop i catering shop je bio dostupan tijekom većine trajanja leta. Ono što mi se najviše svidjelo bila je upravo udobnost samog zrakoplova i tada noviteti za mene. Na prozorčićima nema "roleta" već se staklo zamagljuje samo prema potrebi ovisno o jačini Sunca vani (postoji gumb za regulaciju po želji, no nije bilo potrebe za koristiti ga). Buka koju stvaraju motori zrakoplova gotovo je minimalna što dodatno stvara let ugodnijim te sam stekla dojam da se zrakoplov bolje nosi s turbulencijama u vidu manjeg osjećaja istih u odnosu na druge tipove zrakoplova na istim relacijama. Prije slijetanja dobili smo klasične formulare za popuniti radi lakšeg prijelaza imigracijske inspekcije. No, jedno iznenađenje bilo je pred kraj – prilikom slijetanja počela su se paliti svijetla u duginim bojama po stropu zrakoplova, upaljena je smirujuća muzika i svojevrsni pročišćivač zraka što je samo slijetanje učinili izrazito bezbolnim i zapravo relaksirajućim iskustvom.

Touchdown je bio gladak, a zaustavljanje zrakoplova u Denveru je potrajalo jer je to grad na 1600 metara nadmorske visine te svim zrakoplovima ovdje duže treba za slijetanje i uzlijetanje. Prilikom kočenja motori zrakoplova tipa Rolls Royce Trent 1000 se šire da bi se potom pri taksiranju i konačnom zaustavljanju na parkirnom mjestu u zračnoj luci ponovo zatvorili. Dodatna prednost Dreamlinera koju sam osjetila te sam ga kasnije ponovo birala gdje sam mogla kao tip zrakoplova kojim letim (letjela sam tim zrakoplovom kompanija JetStar Australia i Etihad Airways) – jet lag je bio mnogo kraći nego inače!

Denver je 8 sati iza Zagreba, a radi ovog zrakoplova i udobnosti samog boravka u zrakoplovu let ima smanjene negativne efekte na putnike te kako sam kasnije i potvrdila u raznim člancima na internetu, kreiran je s tom namjerom. Naravno, Dreamliner je i više eco-friendly zrakoplov nego neki drugi long haul zrakoplovi poput B767 i B777. Iskrcavanje je bilo relativno brzo, pri čemu su prioritet imali putnici Premium klase, dok smo mi ostali išli po principu od početka zrakoplova do kraja. Zrakoplov je bio spojen zračnim mostom na terminal. Proces ulaska u SAD u zračnoj luci Denver je kraći nego u ostalim, većim zračnim lukama SAD-a jer nema puno direktnih linija iz Europe za Denver. Let je bio na 85% popunjenosti, a trajao je čak 10 sati.

Sljedeći put letjela sam u svibnju 2019. godine Split - London (LGW) - Chicago (ORD). Kartu sam kupila mjesec dana prije polaska i platila ju 300 eura za LowFare. Na letu Split - London letio je zrakoplov Boeing 737-800. Let je bio gotovo skroz pun, ukrcavanje u Splitu bilo je malo neorganizirano te se kasnilo s polaskom oko 20-ak minuta. Ponovo sam putovala samo s ručnom prtljagom, bez hrane (no s dobrom hranom u Loungeu u Londonu). Let je bio u redu, trajao skoro dva i pol sata te smo sletili malo ranije od planiranog u London. Imala sam vezani let za Chicago za otprilike 3 i pol sata, što je bilo taman.

Oni koji su bili na Gatwicku znaju koliko ljudi se tamo može skupiti pa ponekad treba vremena za provući se od jednog terminala na drugi. Let do Chicaga bio je gotovo skroz popunjen opet i trajao je oko 9 sati. Ovaj put sam, nažalost, imala sjedalo u sredini zrakoplova tako da mi je bilo malo manje ugodno nego prilikom leta za Denver, no opet dovoljno čisto i uredno te komforno. U Chicagu je zrakoplov kao i obično dugo taksirao, preko 25 minuta, dok se naposlijetku nije spojio na zračni most sa terminalom. Nakon toga sam na aerodromu kupila kartu za posljednji let tog dana United Airlinesom (UA 1172) za Cincinnati, zrakoplovom tipa A320. Nikad to prije nisam napravila, no bila je avantura i uspjela sam uhvatiti taj let. Taj let je bio dosta turbulentan zbog nepogodnog vremena te se obustavilo posluživanje hrane i pića, no bio je možda na 20% popunjenosti pa smo svi imali dosta mjesta.

Sredinom rujna 2019. godine sam opet putovala ovim tipom zrakoplova iz New Yorka (JFK) preko Kopenhagena za Zagreb. U New York sam došla Delta Airlinesom A321 iz glavnog grada Bahama - Nassau. Cijena je bila 160 eura za LowFare za New York -Kopenhagen - Zagreb, no kasnije sam se predomislila i dodala paket predane prtljage do 20 kg i obrok pa je to uvećalo cijenu za 70 eura. Let je u polijetanju kasnio oko dva sata (jer je kasnio u dolasku iz Europe) pa je to bilo loše, a s obzirom da je let već ionako bio planiran u kasnim večernjim satima (oko 22:00), ovo je otežalo situaciju. Sam let je prošao izrazito ugodno opet, imala sam sjedalo do prozora, a hrana je bila dobra. Dobili smo večeru ubrzo nakon polijetanja te doručak ujutro prije slijetanja.

Meni je hrana u Norwegianu sasvim u redu te sam se opredijelila za vegetarijanski meni radi svježijih namirnica (navodno, tako se priča da je to stvar kod svih kompanija). Let je bio na 85-90% popunjenosti. U Kopenhagenu nisam preuzimala prtljagu jer sam imala vezani let za Zagreb istog dana popodne, a s obzirom na sunčani dan i ugodno vrijeme te layover od kojih 10 sati, odlučila sam otići do grada i naći se s prijateljem iz Češke na tih par sati. Let za Zagreb bio je na vrijeme, popunjenost možda 65% i prošao je u redu, opet je bio Boeing 737-800. Let New York - Kopenhagen je trajao nešto manje od 7 sati, a Kopenhagen - Zagreb oko 2 sata. Oba slijetanja su bila udobna. Besplatan wifi je radio na oba leta!

Moj najrecentniji let (DY7079) Boeingom 787 tvrtke Norwegian bio je pred Božić 2019. godine na relaciji Pariz (CDG) - San Francisco (SFO). Do Pariza sam letila Lufthansom (LH2053) iz Berlina preko Munchena (A321) gdje sam imala dan i pol kako bih se vidjela s obitelji te potom odletila Lufthansom (A321) dalje za Pariz (LH2236). Taj put sam letila s gispom na lijevoj ruci jer sam dan prije odlaska iz Berlina slomila lijevi lakat pa sam se (ne)srećom imala prilike upoznati i s tom procedurom, no to je priča za sebe. Let iz Pariza za SFO je bio popunjen preko 90%, radio je besplatan wifi, imala sam sjedalo do prozora i unatoč tome što je let trajao punih 12 sata, opet nisam osjećala jaki jet lag.

Tijekom leta imali smo slučaj medical emergencyja te je osoblje moralo kontaktirati doktore na zemlji i čak se razmišljalo o mogućem slijetanju u Kanadu ukoliko se stanje pacijenta ne uspije stabilizirati (dali su nam obavijest o situaciji putem razglasa). Na kraju je očito sve bilo pod kontrolom jer tog dodatnog slijetanja srećom nije bilo. Slijetanje je pogodilo savršeni zalazak sunca u zaljevu Svetog Franje s opet smirujućom glazbom i svijetlima u zrakoplovu. Osobno mi je slijetanje u San Francisco uvijek zanimljivo ali i napeto. Prije sam slijetala tamo po danu pa bih vidjela kako paralelno s našim slijeće još jedan zrakoplov. Ondje je sistem pisti organiziran s ukupno 4 uzletno-sletne staze koje se križaju 2-2, metodom da dva zrakoplova istovremeno polete, onda dva istovremeno slete i tako dalje. Aerodrom u San Franciscu je divan i relaksirajući s dovoljno zelenih oaza i mirnih kutaka. Prtljaga je došla na vrijeme i sve je bilo u redu, a na kontroli putovnica se naravno čekalo duže jer je sletilo nekoliko letova iz Azije. Cijena leta CDG-SFO je bila 135 eura, a kasnije dodana prtljaga do 20 kg još 40 eura. Iz San Francisca sam letila United Airlinesom (UA1979) za Cincinnati (B737-900) i dosad mi je to bio najtraumatičniji let, sa stalnim i jakim turbulencijama, opet s medical emergenyjem plus promašenom pistom prilikom slijetanja zbog koje smo se ponovo dignuli, napravili jedan krug i onda sletili u Cincinnati (CVG). Nakon tri tjedna u Cincinnatiju i kraćeg posjeta Chicagu letila sam TAP Portugalom (TP242) za Lisbon (A330 Neo), imala cijeli dan za ugodnu šetnju po Lisabonu te sam kasnovečernjim letom (TP532) nazad za Berlin TAP Portugalom (A321neo) završila i ovo putovanje.


Tekst i fotografije: Žaklina Grgić