(VAŠE PRIČE) Direktnim letom United Airlinesa iz New Yorka za Dubrovnik

Updated: Dec 4, 2021

28 godina je prošlo od zadnjeg redovnog leta između SAD i Hrvatske te prvog leta American Airlinesa (AA148) na liniji Philadelphia (PHL) – Dubrovnik (DBV) u lipnju 2019. godine. Stariji su čekali skoro 30 godina da se ta veza ponovno uspostavi, no ja osobno čekao sam ju 11 godina koliko redovito putujem iz Amerike za Hrvatsku nekoliko puta godišnje. Evo kratkog osvrta na putovanje iz New Yorka za Dubrovnik United Airlinesom.

Kako živim u New Yorku, putovati iz Philadelphije nije baš imalo smisla, tako da sam morao pričekati 2021. i uvođenje prvih sezonskih letova iz New Yorka da isprobam kako je to putovati iz Sjedinjenih Američkih Država za Hrvatsku bez presjedanja u jednom od velikih europskih čvorišta.


Iako u Hrvatskoj prvenstveno putujem za Zagreb, kad sam čuo da će ove godine iz Newarka (EWR) i JFK-a biti uspostavljene linije za Dubrovnik, nisam puno oklijevao iako cijenom i samom duljinom putovanja let iz New Yorka za Zagreb preko Dubrovnika nije niti jeftiniji niti brži nego recimo transfer preko Pariza, Frankfurta ili Varšave.


Znajući kako produžetak ove sezonske linije ovisi o uspjehu prve godine, ali i razvoju globalne pandemijske situacije, odlučio sam se isprobati ju među prvima, za svaki slučaj ako se United Airlines i Delta Air Lines (koja je ovog ljeta letjela iz New Yorka za Dubrovnik s aerodroma John F. Kennedy) nakon 2021. godine ipak predomisle.


Iako mi je praktičnije letjeti s JFK-a jer živim u Brooklynu, a Zračna luka Newark se nalazi u New Jerseyu, odabrao sam United Airlines zbog codesharea s Croatia Airlinesom na njihovim čestim letovima iz Dubrovnika za Zagreb u razdoblju ljetnog reda letenja. Nažalost, iako sam se nadao da će njihov codeshare i zajedničko članstvo u Star Allianceu osigurati jednostavan i brz transfer u Dubrovniku, zbog određenih tehničkih problema naše putovanje je na kraju ispalo pomalo kompliciranije nego obično.

Sa suprugom sam stigao na Terminal C Zračne luke Newark otprilike 2 i pol sata prije leta. Stigli smo NJ Transit vlakom s Penn Stationa na Manhattanu i otišli direktno do check-in kioska. Iako se United Airlines, kao uostalom i druge američke i globalne aviokompanije, snažno fokusira na mobile i web check in, nismo se uspjeli čekirati od doma niti preko kioska. Kako u Europu putujemo s putovnicama različitih država, naviknuti smo na razne minorne komplikacije, te smo očekivali da ćemo problem brzo riješiti kad uspijemo porazgovarati s check-in osobljem. Nažalost, na Terminalu C je vrlo teško naći osoblje United Airlinesa koje vam može pomoći! Nakon što nas je check-in kiosk odbio checkirati rečeno nam je da se naš problem može riješiti samo na Traveler’s Assistance desku. Tu smo se pak ozbiljno načekali, ali nije bilo druge – kad smo konačno došli na red saznali smo da je problem s check-inom na Croatijinom letu za Zagreb. Dapače, ljubazna službenica nam je rekla „I don't think we even have a relationship with this airline?”. Mi smo znali da United sigurno ima „odnos” (Croatijino osoblje me čekiralo na Unitedove letove barem desetak puta, ali ovo je prvi puta da pokušavamo obrnuto!), ali to nam nije puno pomoglo. Na kraju smo uspjeli checkirati prtljagu do Zagreba, izdani su nam boarding passevi do Dubrovnika, a prijavu za let do Zagreba smo morali ostaviti za kasnije.

Ostatak boarding iskustva nije bio posebno drugačiji od drugih transatlantskih letova iz New Yorka, ali ipak je bio poseban osjećaj vidjeti Dubrovnik (DBV) na ekranu na gateu, a posebno mi se dopalo da je broj leta za Dubrovnik UA385. Vjerujem da većini drugih putnika, koji su mahom bili američki turisti, to uopće nije bilo značajno – većina ih je vjerojatno putovala za Dubrovnik prvi put i potpuno im je normalno da za tako popularnu destinaciju imaju direktan let, ali nama je ovo iskustvo ipak značilo nešto više. Prvi put direktno letjeti između moja dva doma puno mi je značilo. Najbliže što sam tome došao je let Air Serbijom iz Beograda za JFK (let JU500), ali tada smo prolazili granice između Srbije i Hrvatske. Ovog puta ipak letimo direktno.


Prije samog boardinga osoblje United Airlinesa nam je provjeravalo putovnice i potvrde o cijepljenju – Hrvatska se ljetos otvorila za turiste iz Amerike uz obaveznu potvrdu o cijepljenju – ali i šlampavo izvedene Enter Croatia formulare. Namjena tih formulara trebala bi biti olakšavanje ulaska stranim državljanima i povećanje zdravstvene sigurnosti radi praćenja boravka. U praksi radi se o konfuznom procesu za koji niti je jasno je li obavezan za ulaz u RH niti je intuitivan za ispuniti.

Međutim, osoblje Uniteda ne zna da na hrvatskoj granici službenici MUP-a mogu direktno unijeti podatke koji se upisuju u Enter Croatia web formular, tako da je nekoliko putnika pod stresom pokušavalo ispuniti formular online, dok su dobivali kojekakve errore zbog kvara na hrvatskom web sustavu. Nepotreban stres za naše goste, ali vjerujem da su svi uspješno pušteni na avion.


Uskoro smo boardali naš 29 godina star 767-322ER (N656UA) i smjestili se pri kraju aviona u normalnoj ekonomskoj klasi. Let je bio dupkom pun!

Sam let je bio poprilično dosadan do samog kraja, odnosno slijetanja u Dubrovnik. Let je trajao oko 8 i pol sati. WiFi je radio, tako da sam kratio vrijeme čitajući o povijesti letova između SAD i Jugoslavije, odnosno Hrvatske, ali sam nas također pokušao još jednom čekirati na Croatijin let iz Dubrovnika za Zagreb, ovaj put preko Croatijinog web check-ina. Tad sam u njihovom check-in interfaceu primijetio da aerodromi u Dubrovniku, Splitu, Zadru i Puli koriste check-in sustav različit od onog koji Croatia koristi u Zagrebu, koji sam često koristio bez problema. Dubrovčani naime koriste domaći Niko Airport Information System check-in. Je li to uzrok našim nedaćama nikad nisam konkretno saznao, ali čuo sam od još nekoliko ljudi na Twitteru da su u slično vrijeme imali problema s web check-inom iz Dubrovnika.

Let je bio poprilično uobičajen do trenutka kad smo počeli spuštanje u Dubrovnik. Kapetan se javio na interkomu i poručio svima koji sjede na lijevoj strani da pogledaju kroz prozor za par minuta. Vidjeli smo i Pelješki most u izgradnji, a u trenutku kad se pojavio stari dio grada cabin crew se nagurao pored prozora da uhvate što bolji pogled. Nakon toga su se pohvalili da ostaju u Dubrovniku par dana zbog smjene posade.


Nakon slijetanja i ulaska u terminal u Dubrovniku našli smo aerodromsko osoblje i pitali za pomoć oko dobivanja boarding passeva za Zagreb. Poslali su nas nazad na check-in na ulazu u terminal što je moglo ispasti poprilično nepraktično da je bila gužva. Srećom, prošli smo granične formalnosti relativno brzo. Probali smo se ponovno neuspješno čekirati preko Croatijinog check-in kioska, da bi nam konačno izdali boarding passove na normalnom šalteru, kojih srećom u Dubrovniku još uvijek ima više nego dovoljno.

Security smo prošli brzo i uskoro smo stigli na naš kratki let (OU6665) do Zagreba u Croatijinom Dashu “Lika” (9A-CQB).

Sve u svemu ovo putovanje je bilo jedno poprilično pozitivno iskustvo. Direktan let iz New Yorka značajno olakšava dolazak američkih turista, a codeshare s Croatijom (koji, koliko mi je poznato, nije bio moguć za Deltine letove s JFK-a niti Americanove letove iz Philadelphije) pomaže putnicima poput nas koji putuju do gradova u Hrvatskoj i široj regiji.

Nažalost, problemi s check-inom koje smo mi iskusili ostavljaju pomalo gorak okus, pa se nadam da će do sljedeće ljetne sezone letenja biti riješeni. Znam da je Dubrovniku najbitnije dovoditi turiste direktno u svoj grad, ali nadam se da će se pobrinuti i za bolje iskustvo nas transfer putnika.


Tekst i fotografije: Vladimir Vince (Twitter)